Marko Kržan: Ocrt historije samoupravnog socijalizma

Marko Kržan: Ocrt historije samoupravnog socijalizma

U ovom članku sažeto je predavanje kojeg sam imao 19. novembra 2012 godine u Beogradu na poziv drugarica i  drugova iz Centra za kulturnu dekontaminaciju (Učitelj neznalica i njegovi komiteti). Pokušao sam napraviti jednu skicu razvitka jugoslavenskog samoupravnog socijalizma između 1945 i kasnih sedamdesetih godina i procijeniti njegove uspjehe i neuspjehe u ovladavanju osnovnih kontradikcija jugoslavenskog društva. Riječ je o nekoliko hipoteza koje su opravdane s nekim ekonomskim i sociološkim podacima i nalazima. Međutim, iako ovi podaci – sadržani su u literaturi koju spominjem na kraju članka – ne omogućuju konačnih zaključaka, oni ipak opravdavaju izbor hipoteza koje bi mogle poslužiti kao polazište daljnjih istraživanja.

Po mome mišljenju jugoslavensko samoupravljanje jednom je historijski proces koji se može promatrati sa dva stajališta. Sa jedne strane to je klasni fenomen, naime socijalizam kao pokušaj da se savlada eksploatacija pretvaranjem proizvodnih odnosa. U ovom procesu rasformirana je buržoazija kao tradicionalna klasa kapitala uslijed čega se javlja jedna nova dinamika između socijalnih grupacija koje su poznate pod imenom birokracija i tehnokracija te, naravno, radničke klase u jednom najširem smislu.

Sa druge strane riječ je o razvoju sustava privređivanja. Njegove ekonomske performanse možemo mjeriti i uspoređivati sa performansama drugih privrednih sustava.

U ovome što slijedi, želio bih shematski izložiti jednu periodizaciju samoupravnog socijalizma koja će integrirati i jednu i drugu perspektivu. Sutra, na predavanju o Branku Horvatu, elaborirat ću neka pitanja koja će se tu pojaviti samo usput i, naravno, predstaviti Horvatove stavove o njima.

Međutim, prije početka želio bih naglasiti dvije stvari, jedno u vezi sa konkretnom jugoslavenskom situacijom, naročito sa nacionalnog stajališta, a drugo u vezi sa proizvodnim odnosima.

U svojoj Historiji SFRJ Bilanđić je istaknuo četiri glavna problema jugoslavenskog društva. Prvi problem je klasni problem, nanosi se na savladavanje ekonomske eksploatacije koja je bila u našim zemljama naročito snažna. Drugi problem je problem međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji koji se prema Bilanđiću svodi na paradoks da su jugoslavenski narodi 1918. godine već stvoreni, moderni narodi koji tendiraju prema vlastitim državama, dok su sa druge strane „svojim povijesnim interesima upućeni na život u zajedničkoj državi“. Treći problem je zaostajanje u privrednom razvoju, a četvrti problem pitanje nacionalne nezavisnosti zemlje kao cjeline i pojedinih naroda.

Ja mislim da su ove konstatacije točne, međutim uz jednu veoma važnu napomenu da Bilanđić ne objašnjuje koji to povijesni interesi upućuju jugoslavenske narode na život u zajedničkoj državi. Mislim da je svaki odgovor na to pitanje koji bi polazio od etničke ili jezičke srodnosti ovih naroda, nedovoljan. Objektivni historijski interes po mome mišljenju proizlazi iz jedne druge zajedničke karakteristike ovih naroda, a to je da su oni bili periferija, bilo da su prije 1918. godine živjeli u samostalnim zemljama bilo u višenacionalnim zajednicama. U biti, oni su više ili manje periferija jedne te iste zemlje, Austrougarske, jedni više Austrije drugi više Ugarske, znači jedni periferija više, a drugi periferija manje razvijenog centra. Treći i četvrti problem kod Bilanđića su zapravo ekonomski i politički aspekt zajedničke periferne situacije. Ako postoji jedan historijski interes za ujedinjavanje onda je to moguće samo na osnovu prevazilaženja privredne nerazvijenosti i političke zavisnosti.

Međutim, nacionalna dimenzija nas upozorava na jedan dodatni problem Jugoslavije. Smanjivanje razlike prema centru mora biti praćeno smanjivanjem nejednakosti unutar zemlje koje onemogućuje stvaranje odnosa centra-periferije između pojedinih naroda. Ne smijemo zaboraviti da ni jedna moderna višenacionalna zemlja nije preživjela jedne dugotrajne privredne krize i stagnacije; o tome govori sudbina socijalističkih zemalja.

Znači, kada je riječ o Jugoslaviji, bilo to sa klasnog ili ekonomskog stajališta, bila bi puka apstrakcija i velika greška ako bi zaboravili na ovu dimenziju.

Moja druga napomena se tiče definicije proizvodnih odnosa. Klase su velike grupe ljudi sa sličnim položajem u proizvodnim odnosima, kaže Lenjin, a to se previše često svodilo na vlasničke odnose. No, proizvodni odnosi su ekonomski odnosi, znači oni odnosi u kojima se postavljaju i rješavaju ekonomski problemi (šta proizvoditi, kako, za koga isl.). Ona grupa koja je u mogućnosti da odgovara na ta pitanja, raspolaže sredstvima proizvodnje i vodeća je klasa u društvu. Kao što ćemo vidjeti, proizvodni odnosi zavise i od ekonomskih oblika. Usprkos raširenim shvaćanjima, svi realno postojeći socijalizmi su društva sa tržištem, ali sa različitim stupnjem autonomije poduzeća i različitim oblicima privrednog računa (hozrasčjot). Ukidanju tržišta se najviše približio Sovjetski savez u tridesetim godinama. Tamo su postojala samo dva tipa tržišta, tržište radne snage i potrošnih dobara. Ni jedno ni drugo nisu bila slobodna tržišta, ali ipak se privredna djelatnost mnogih poduzeća morala potvđivati prodajom robe. Da su cijene bile administrativno fiksirane ne znači da se privredni račun ne primjenjuje, nego da se primjenjuje u jednom posebnom obliku. Naime, prihodi poduzeća moraju biti iznad njegovih troškova, samo da su ovdje troškovi strojeva i repromaterijala veličina na koju poduzeće ne utiče zbog toga jer ono ne kupuje ni strojeve ni repromaterijal nego su mu oni planski dodijeljeni. Ali ovi troškovi su dati i oni su osnova za princip koji se na ruskom zove samooplačivaemost’ (Wirtschaftlisckeit): prihodi kriju troškove. No, to nije jedini kriterij privređivanja. Poduzeće je u vlasti države i državi uplaćuje nadoknadu za njihovo korištenje, a ta nadoknada nam govori o rentabilnosti proizvodnje i predstavlja jedan formalni kriterij alokacije investicija. U kapitalizmu se ove dvije kategorije, samooplačivaemost’ i rentabilnost, ispoljavaju u profitnoj i kamatnoj stopi. Profit je razlika između prihoda i uloženih sredstava, a kamatna stopa je kriterij alokacije financijskih sredstava između alternativnih investicija. Znači da uz poduzeća koja se brinu o samooplačivaemosti postoji i mehanizam koji se brine o rentabilnosti. Taj mehanizam je u kapitalizmu financijski sektor (banke i tržište kapitala), a u realnom socijalizmu centralni plan, administrativni organi ili banke.

Posljednji pojam koji nam treba je  „budget constraint“ (Kornai). To se svodi na pitanje tko snosi gubitke poduzeća koje konstantno posluje sa troškovima većim od prihoda. Ako je u pitanju tvrdo ograničenje, onda poduzeće ide u stečaj, a gubitke snose vlasnici; ako je u pitanju „soft budget constraint“, onda se gubici socijaliziraju kao što upravo sada vidimo kod banaka. Postojanje „hard budget constraint“ daje jednu sasvim drugu dimenziju tržištu zbog toga jer od ekonomskog računa napravi apsolutnu maksimu ponašanja i do kraja razvije njegove konsekvencije.

Ovi koncepti bi trebali biti dovoljni za razumijevanje onoga što slijedi, a naročito su važni zbog toga jer se na njima temelji periodizacija. Ova periodizacija, koju preuzimam od Mencingera (ali se i do njega često upotrebljavala), se svodi na četiri razdoblja, a to su: razdoblje administrativnog ili planskog socijalizma do 1953. godine; administrativno tržišnog socijalizma do 1962. godine; tržišnog socijalizma do 1973. godine i razdoblje dogovornog socijalizma od tada pa do raspada zemlje. Moja procjena je, da su prvo i drugo razdoblje progresivni i u klasnom i u ekonomskom smislu zbog toga jer su tada ekonomske performanse sustava izuzetno visoke, a razni dijelovi zemlje, standard i dohotci radnih ljudi konvergiraju; dok su treće i četvrto razdoblje ekonomski nepovoljni, a sa stajališta klasne i nacionalne jednakosti divergentni. Kako su to veoma shematske tvrdnje, razmotrimo sada ove faze detaljnije.

Prva faza počinje 1947. i završava 1953. godine. To je vrijeme prvog petogodišnjeg plana koji slijedi odmah nakon kratkog razdoblja obnove zemlje. Treba je napomenuti da je baština kraljevine Jugoslavije veoma skromna i pogotovo nejednaka kada je u pitanju privredna razvijenost različitih dijelova zemlje. Zemlja je imala nacionalni dohodak šest puta manji od Francuske,  udio poljoprivrednog stanovništva je iznosio 76,3% (dok je taj udio u Čehoslovačkoj bio 33%). Prava radnička klasa je brojila samo oko 700.000 radnika, broj nepismenih bio je najviši u Europi. Slovenija se u to vrijeme razvijala 2,4 puta brže od Srbije bez Vojvodine, Hrvatska 1,9 puta brže od Srbije i 3,5 puta brže od nerazvijenih dijelova zemlje. Osim toga, po relativnoj veličini direktne ratne štete, zemlja je prva u svijetu, čak ispred Poljske i Sovjetskog saveza.

Ako prvo promatramo ekonomske performanse privrednog sustava, valja podsjetiti da je fizički opseg proizvodnje u 1948. godini dostigao 352 posto upoređeno sa 1939. godinom, da je nacionalni dohodak rastao sa stopom od 30% i da je broj zaposlenih dostigao 216% razine iz 1939. godine. No, već 1949 nastupa stagnacija industrijske proizvodnje i rasta nacionalnog dohotka i traje do 1953. godine. Ove godine je, usput rečeno, dostignut dol (najniža točka)  u prvom privrednom ciklusu poslijeratne privrede, kao što je utvrdio Branko Horvat, a ukupna godišnja rast nacionalnog dohotka u prosjeku iznosi 6,8%, dok rast industrije iznosi 10,2%.

Postoje dva faktora koja objašnjavaju ovu stagnaciju: u prvom redu  je to ekonomska blokada od strane istočnih socijalističkih zemalja, od kojih je Jugoslavija zavisila o proizvodnim sredstvima i tehnologiji, a drugi razlog je bio, barem po mišljenju partijskog vrha, kriza etatističkog, znači planskog sistema privređivanja. O tome sistemu ne trebamo govoriti pošto smo ga mi već prije opisali, naime, to je više ili manje sovjetsko detaljno planiranje proizvodnje (doslovno se planiraju količine proizvoda) sa tržištem koje je ograničeno na radnu snagu i potrošna dobra. O ulozi jednog i drugog faktora teško je suditi, naime, ako se sagledaju performanse Sovjetskog saveza i drugih zemalja sa komandnom ekonomijom može se reći da je sistem imao još velikih potencijala i da je procjena tadašnjeg rukovodstva više politički nego ekonomski motivirana. No, u uslovima blokade problemi ovakvog ekstenzivnog privređivanja mogli su biti dosta veliki.

Što se tiče utjecaja na klasnu strukturu društva možemo konstatirati tri stvari: konfiskacijom i nacionalizacijom privrednih pogona i zemlje uklonjeni su ekonomski i pravni uslovi postojanja buržoazije kao klase kapitala, a ujedno i sitne buržoazije koja je sa jedne strane vezana za kraljevsku vojsku i državni aparat, a sa druge strane za trgovinu i zanat. Sa druge strane bitno su se promijenili društveni odnosi na selu. Na žalost, ne mogu se upuštati u dinamiku poljoprivrednog stanovništva, valja samo naglasiti da su u to vrijeme provedeni kolektivizacija i razne administrativne mjere uslijed kojih je došlo do pada poljoprivredne proizvodnje, tako da je poslije toga taj pravac brzo napušten, a na selu ostaje status quo, sa administrativnim cijenama poljoprivrednih proizvoda i sa dualnošću između društvenog sektora visoke produktivnosti i privatnog sektora kod kojeg je produktivnost na jednoj od najnižih razina u Europi. Kao treće možemo konstatirati da je radnička klasa u kvantitativnom smislu brzo rasla, ali da je struktura društva u cjelini (makro okvir) i poduzeća (mikro razina) izrazito piramidalna, naime, direktori u poduzećima imaju sva ovlaštenja u vezi s tehničkim i drugim pitanjima pošto se oni tretiraju kao državni službenici. To stvara uslove za nastanak nove grupacije, birokracije sa dva određenja: s jedne strane to je personifikacija kapitala koji na neki način postoji u smislu ukupnog kapitala, a sa druge strane grupacija koja pored toga i zbog toga slijedi vlastite interese. Nedvojbeno oni imaju posebno ulogu u proizvodnim odnosima (u tom smislu je to klasa) jer oni kao kolektiv odgovaraju na ekonomska pitanja, ali je „locus“ ovih pitanja ukupni kapital. Ja neću ulaziti u ovaj paradoks, naime, ukupni kapital je nešto slično pravu ili životinji kod Marka u prvom izdanju Kapitala. Naime, Marks kaže da bi – kad bi neko držao da su rimsko ili germansko pravo samo fenomenalne forme prava – to  bila očita greška, pošto u stvari postoje samo različita prava, dok je pravo misaona konstrukcija koju dobijemo putem apstrakcije. No, kao što znamo, u robnoj ekonomiji postoji i jedna roba koja je roba kao takva, a to je novac. Znači, kao da bi pored lavova i tigrova postojala i životinja koja je inkarnacija čitavog životinjskog svijeta. Nešto se slično dešava i sa kapitalom u planskom socijalizmu: u stvari postoje samo individualni kapitali koji su u međusobnoj konkurenciji, dok je ukupni kapital samo jedan proces. Međutim, ovdje je ukinuta konkurencija i kapitali su potčinjeni planu, pa zbog toga ukupni kapital zaista postoji. To shvaćanje, mada se nije sasvim ovako argumentiralo, stoji iza teze o državnom kapitalizmu koja je bila vrlo blizu jugoslavenskim komunistima, a na zapadu primjerice Charlesu Bettelheimu. Ova se fraza upotrebljavala i u Sovjetskom savezu u dvadesetim godinama kao neutralan termin za tadašnje uređenje.

Bilo kako bilo, tu je u pitanju postojanje jedne klase koja je nadređena radničkoj klasi ali nije antagonistička u odnosu do nje. Ne smije se zaboraviti da demokratičnost jednog uređenja ne zavisi od toga da li u njemu postoje buržoaske demokratske forme, nego od toga koliko se državni aparat uklanja pritiscima naroda ili koliko je on zastupnik njegovih interesa u smislu Marxovog 18. brumairea. Tamo Marx govori o literarnim predstavnicima sitne buržoazije koji sami u principu nisu malograđani, ali oni u svojim teorijama spontano otvaraju one probleme i nađu onakva rješenja na koje sitnu buržoaziju potiću njezini praktični životni uvjeti i materijalni interes. Zbog toga možemo zaključiti da je birokracija objektivno određena novim tipom proizvodnih odnosa, dok subjektivno, politički, ona tendira ka onim pitanjima i rješenjima na koja u ovim istim uslovima radničku kasu upućuju njezini materijalni uslovi.

Ako se tu doda samo nekoliko riječi o pitanju perifernog položaja zemlje, tu je sasvim jasno da je Jugoslavija prvi put u historiji obezbijedila stvarnu samostalnost (s jedne strane zbog propasti fašističke Italije i Njemačke, sa druge zbog slabljenja utjecaja Engleske i Francuske, a naročito zbog nezavisnosti u odnosu na Sovjetski savez). Američka pomoć u hrani i oružju ne stavlja u pitanje nezavisnost. Što se tiče odnosa između jugoslavenskih naroda, upravo je u ovom razdoblju i samo u ovom razdoblju jasno da se manje razvijeni dijelovi (mada ne svi) razvijaju brže od razvijenih i da dolazi do konvergencije.

Razdoblje između 1953 i 1962 je najstabilnije i najuspješnije razdoblje sa stajališta privrednog razvoja. Velik dio istraživača jugoslavenske privrede smatra da je do toga došlo u prvom redu zbog reformi institucionalnog okvira koja utječe na proizvodne odnose. Tu je riječ o dvoje stvari: sa jedne strane se napušta direktno planiranje i uvodi sistem planiranja proporcija, znači indikativno planiranje privrednih kretanja koje omogućava veću autonomiju poduzećima, a tržište dobiva sve veću ulogu. Sa druge strane bitno se mijenja struktura poduzeća osnivanjem radničkih savjeta i podizanjem radničkog samoupravljanja. Time se stvara jedna nova dinamika koja je karakteristična za tržišni socijalizam. Naime, osnovna ideja samoupravljanja je da moraju radnici izravno upravljati poduzećima, a da bi to bilo ostvareno, onda se mora ekonomsko odlučivanje prenijeti na poduzeće. To drugim riječima znači da se poduzećima osigurava ekonomska autonomija, dok koordinaciju između njih preuzima tržište. To ima posljedice kako sa klasnog tako sa ekonomskog stajališta. Naime, mijenja se karakter radničke klase. Statistički rečeno, radnička klasa je uvijek zbroj radnika po pojedinim poduzećima, međutim u planskom sistemu ona i realno postoji kao monolitna grupacija jer se kretanje ovih poduzeća određuje planom, tako da ne može biti antagonizma između poduzeća. U tržišnom sistemu između poduzeća postoji konkurencija koja ugrožava jedinstvo radničke klase jer sada realno postoje samo izolirane grupe radnika u pojedinim poduzećima. Njihovo jedinstvo postoji samo a posteriori, kao rezultat konkurencije. U kapitalizmu postoji jedan mehanizam koji u ovakvim uslovima ostvaruje jedinstvo kapitalističke kase, a to je opća stopa profita. Ona je uz kamatnu stopu osnovni mehanizam alokacije sredstava. Taj mehanizam obezbijeđuje ono što francuski marksisti Duménil i Lévy nazivaju stabilnost u proporcijama. Naime, šta god si mislimo o kapitalizmu, njegova karakteristika je da efikasno alocira sredstva po pojedinim granama privrede u uslovima mijenjanja kako tehnologije tako efektivne potražnje. U prosjeku, nikada se ne javlja oskudica jednog specifičnog produkta ili hiperprodukcija nekog drugog. Kao što znamo, kapitalizam ima jedan drugi problem, a to je nestabilnost u ukupnim dimenzijama. Naime, postoje ciklusi kad dolazi do hiperprodukcije, pregrijavanja, a onda do drastičnog pada rasta. Mi smo u Sloveniji, pa i u Hrvatskoj, to doživjeli 2006. i 2007. godine. Za plansku privredu je, sa druge strane, karakteristično da je stabilna u dimenzijama (ciklusi su dosta manje izraženi), međutim ne u proporcijama, pa se javlja ono što Janosz Kornai naziva ekonomija oskudice: zbog oskudice jednih produkta i viška drugih koči se proizvodnja čitave privrede. Osnovni paradoks tržišnog socijalizma je onda u tome kako osigurati stabilnost proporcija, a da ujedno ne dođe do uspostavljanja kapitalističke konkurencije.

Institucionalne promjene u ovom razdoblju su bile dosta spore, a svodile su se na sljedeće: sredstva za proizvodnju postanu roba kao potrošna sredstva, što znači da nastaje jedno novo tržište, takoreći fizičkog kapitala. Sada su sva proizvedena dobra roba i odluka o kupnji i prodaji pripada poduzećima. Druga glavna promjena odnosi se na prihode poduzeća. Razlikom između prihoda i troškova, zvanoj dohodak, u sve većoj mjeri raspolaže radni kolektiv koji odlučuje koliko dohotka će ostaviti za akumulaciju i koliko za lične dohotke, plate. Porezni sustav favorizira akumulaciju, ali ipak je sada čist prihod postao značajan faktor privređivanja. Karakteristika društvenog vlasništva, međutim, ostaje u tome da osnovna sredstva nisu u vlasti poduzeća, nego društva ili države, pa se za njih plaćaju kamate koje služe i kao dodatna prinuda za efikasno korištenje „kapitala“.

Ekonomske performanse u ovom razdoblju su zaista impresivne. Zemlja je po stopi rasta između 1957 in 1961 od 12-13% na prvom mjestu u svjetskim razmjerima, ona raste dosta brže od južnoeuropskih zemalja. Efikasnost privređivanja, naročito korištenja osnovnih sredstava raste, rastu i produktivnost rada i zaposlenost. Tu sliku ne poremećuje ni privremena stagnacija 1961. godine (dol drugog Horvatovog ciklusa), tako da je rast u razdoblju od 1953 do 1963 9%,  rast industrijske proizvodnje čak 12,3%, a i poljoprivreda je u to vrijeme rasla po stopama od 6,3% (društveni sektor 9,9%). Uz to valja napomenuti da postoji određeni stupanj konvergencije jer se nerazvijeni dijelovi zemlje razvijaju brže od razvijenih. Time se smanjuju razlike u razvijenosti kako unutar zemlje tako u odnosu na razvijena društva. Po Horvatovim procjenama, za nekih 12 godina Jugoslavija ostvaruje skok iz poljoprivredne zemlje (poslije rata više od 70% stanovništva živi od poljoprivrede) u industrijsko društvo (1961. godine manje od pola stanovništva živi od poljoprivrede) za kojeg su zapadne zemlje trebale 50 i više godina, a po nacionalnom dohotku 1963. godine dostiže razinu Francuske iz 1939. godine.

Sa klasnog stajališta pojavljuje se jedna bitna promjena. Pošto se smanjila uloga plana i administracije u privrednom životu, birokracija gubi jedan dio svoje snage, a pojavljuje se nova snaga, tehnokracija ili menedžment. Ekonomska osnova ove klase je tržište: u momentu kad se pojavljuju i jačaju tržišta, pojavljuju se i funkcije vezane uz metamorfoze kapitala, znači kupnju i prodaju, plasman sredstava, planiranje cijena, proizvodnje i asortimana, znači raspolaganje produktima i sredstvima proizvodnje u poduzeću. U ovo doba tehnokracija još ne preuzima vodeću ulogu u onom sektoru koji je za nju od najvećeg važenja, a to je financijski sektor. Što se tiče radničke klase, sada su stvoreni uslovi za preuzimanje raspolaganja sredstvima proizvodnje u poduzeću, ali sa druge strane ona se opet odvaja od sredstava proizvodnje u toliko u koliko njime raspolaže tehnokracija. Znači, od samog početka je upitno da li ovu mikro vlast preuzima radnička klasa, a isto vrijedi i za vlast nad čitavom ekonomijom koja se obezbijeđuje makroekonomskim sredstvima.

U razdoblju između 1963 i 1973 postavljaju se sa novom oštrinom pitanja u vezi za sposobnošću sustava da održava stabilnost proporcija, a time efikasnost privređivanja, međutim tu stupa na snagu i pitanje hard budget constraint, naime toga ko snosi gubitke, da li se ti socijaliziraju i kako to utječe na efikasnost privređivanja. Sa klasnog stajališta oko toga izbija otvoreni sukob između tehnokracije i birokracije, međutim sada je prvi put u pitanju da li vladajuća frakcija izražava materijalne interese radničke klase.

Kao što sam već napomenuo, u ovo vrijeme dolazi do jednog preokreta ka privrednom i društvenom razvitku. On se vrlo dobro sagleda u odnosu između plana i realnosti. Naime, prvi petogodišnji plan je u principu ostvaren, mada je on zvanično napušten zbog blokade Kominforma. Nekoliko godina nakon toga pravljeni su samo godišnji planovi, ali je onda brzo, za samo četiri godine, realiziran petogodišnji plan od 1957. do 1961. godine. No, poslije toga ni jedan plan se neće više realizirati, a divergencija između plana i ekonomskih performansa do raspada zemlje samo će se povećavati. Time plan gubi značaj koordinacijskog mehanizma i postaje puka politička deklaracija.

Doba, o kojem govorimo, je doba liberalizacije. To se ne smije shvatiti samo u smislu da su se povećali sloboda govora i ostala buržoaska prava, nego i u čisto ekonomskom smislu kao primjenjivanje liberalnih ekonomskih politika i jačanje tržišnih elemenata privrede (i klasa). Kao uvijek u jugoslavenskoj historiji, poslije konstatiranja prividnih ili realnih problema, kreće se u nove reforme. Teško je procijeniti koliko su ove konstatacije točne ili ne. No reformno krilo je inzistiralo upravo na onome, što sam prije rekao, to je da se akumuliraju goleme disproporcije između grana koje koče rast i stvaraju vanjski deficit. Ovi problemi su nakon uvođenja nove reforme još naglašeniji.

Reforma unosi sljedeće bitne promjene u ekonomsko uređenje. Ukinuti su svi doprinosi na dohodak osim na plate, znači sada nema više vanjskih prinuda koje bi usmjerivale raspolaganje dohotkom. Time su ukinuti svi fondovi (osim za nerazvijene), a „kapital“, znači osnovna sredstva kao vrijednost, se prenosi na banke. To ima izravne posljedice na klasnu dinamiku u društvu: fondovi su bili uporište birokracije, a sada se stvara tržišni financijski sektor, znači da tehnokracija dobiva kompetencije i na području investicijske politike. Na razini poduzeća sada postaje jasno – to je potvrdila jugoslavenska industrijska sociologija – da je raspolaganje proizvodnim sredstvima prešlo u ruke tehnokracije, a radnici i njihovi savezi postaju samo statisti. Novi stav tehnokracije do samoupravljanja dobro je formulirao neki direktor kažuči: „Mi smo s radnicima i s njima zajedno dijelimo sudbinu /…/ imamo iste interese, što više povećati naš dohodak /…/ ciljevi koje mi odaberemo su ciljevi svakog radnika našeg udruženog poduzeća. Organizacije Saveza komunista i sindikata nemaju i ne mogu imati drugih ciljeva od onih koje definiram ja sa svojim stručnim štabom. Zato te organizacije trebaju da slušaju mene i moj štab i ne mogu imati nikakvu drugu politiku.“ Mislim da to govori samo za sebe o jednom realnom problemu o kojem je i Horvat dosta razmišljao. Više o tome ću govoriti sutra; tu dodajem da su realni odnosi i pravno fiksirani donošenjem ustavnog amandmana XV koji jača autonomiju direktora spram radničkog savjeta.

U vezi sa bankama samo jedna napomena: prenošenjem kapitala na banke nije stvoren hard budget constraint jer se gubici još uvijek socijaliziraju pomoću države i općine, ali se u ovom periodu zaista išlo najdulje u ovom pravcu pa je zbog toga upravo u ovom razdoblju došlo i do smanjivanja zaposlenosti. Uz to treba ujedno napomenuti da su se u 1964. godini vodile liberalne predkeynesijanske procikličke politike kreditne i financijske restrikcije godine jer je novi ciklus dostigao dolac. Horvat je žestoko kritizirao ovu politiku i mjere.

Ako rezimiramo ekonomske performanse u ovom razdoblju, one su još uvijek povoljne. U razdoblju između 1965 i 1969 stopa rasta je 6,1%, ali je u opadanju. Jugoslavija gubi mjesto prve zemlje u regiji i po prvi put nerazvijeni dijelovi zemlje rastu sporije od razvijenih i razlike se povećavaju. Povećavaju se i razlike u dohotcima unutar iste kvalifikacije, što govori o dosta velikim razlikama u uslovima privređivanja. Dolazi do stagnacije zaposlenosti koja 1969. godine jedva premašuje brojke iz 1963. Potencijalni proizvod koji bi mogao biti ostvaren ako bi se vodila anticiklička politika se povećava. To je kontekst u kojem se zbivaju studentski prosvjedi i tako zvani maspok u Hrvatskoj.

Time prelazimo u novo razdoblje, datiranje je i tu teško pošto se već tekom prijašnjeg razdoblja primaju administrativne mjere i počinje funkcionirati onaj sistem koji će se formalno fiksirati tek 1974 i 1975 novim Ustavom i zakonom o udruženom radu. Jedna razlika između onog laissez faire sustava i novog sustava je u zapošljavanju: u prvom razdoblju zapošljavanje pada, a u drugom raste. Razilaženje između plana i normativne strukture te realnih zbivanja se, najkasnije u osamdesetim godinama, toliko  povećava da po mome mišljenju ne možemo više govoriti o socijalističkom razvoju. Osnovna ideja takozvane „ourizacije“ je razbijanje poduzeća zbog kojeg bi se razbila moć tehnokracije i obezbijedilo samoupravljanje. Organizacija udruženog rada je po mišljenju Branka Horvata dupli promašaj jer je ta još uvijek prevelika za radničko upravljanje, a sa druge strane nije dosta velika da bi preuzela poduzetničke funkcije koje su joj nametnute  postajanjem pravne osobe sa vlastitim žiro računom. Umjesto planiranja ili makroekonomske politike, koordinacija tog sustava temelji se na dogovaranju. Paradoks je u tome da efikasnost ovakvog sustava pada jer nema više sistematičnog planiranja ni pravog tržišta, a sa druge strane stalno se smanjuje autonomija OUR-a jer je sve više toga unaprijed dogovoreno i određeno pa su, u smislu investicija i akumulacije, poduzeća sada više ograničena nego ikada.

Konsenzusa oko djelovanja ovog sustava nema, neki, kao Mencinger, kažu da je funkcionirao upravo zbog toga jer nije nikada zaživio u praksi. Mnogo toga bi još trebao izučiti o tom razdoblju, međutim ekonomske performanse govore same za sebe. Problem stabilnosti proporcija nije savladan o čemu svjedoče sa jedne strane visoka inflacija a sa druge strane sve veći deficit tekućeg računa i vanjski dug. Jedan indikator je i stupanj ekonomske integriranosti zemlje: trgovina između republika se drastično smanjuje, one se sve više orijentiraju na vlastito tržište ili u izvoz. To znači de facto raspad zajedničkog tržišta i orijentacija republičkih oligarhija ka izoliranom ekonomskom razvitku.

Usprkos velikim investicijskim pothvatima u drugoj polovini sedamdesetih, stope rasta stagniraju na razini oko 5,7%, dok u osamdesetim ne dolazi ujedno i do izravne stagnacije (sa nekim godinama recesije) i nezaposlenosti. U to vrijeme se zaostajanje nerazvijenih dijelova zemlje povećava. To se može mjeriti sa vremenskim zaostatkom koji nam govori za koliko godina bi kod danog stupnja rasta jedna regija dostigla razinu druge regije. Kad se rast smanji, vremenska razlika se povećava. Na kraju, u 1985. godini, po BDP-u na stanovnika prema paritetu kupovne moći, Jugoslavija i Srbija su na razini Turske, Kosovo na razini Pakistana, Bosna i Makedonija na razini Tajlanda ili Meksika, Slovenija na razini Španjolske i Novog Zelanda, a Hrvatska malo ispod Grčke i Portugala. Možda je istina da su radni ljudi imali više od tog rasta nego u spomenutim zemljama, naročito kada su u pitanju usluge socijalne države, međutim ako uzimamo u obzir raspad zemlje, to nije dovoljno. Istina je i da mi ni poslije 1985. godine nismo bitno napredovali u usporedbi s ovim zemljama.

Svoje izlaganje ću završiti sa ovom faktografijom i nadam se da ćemo u diskusiji  sutra imati prilike otvoriti i druga pitanja. No na kraju bi se ipak malo vratio na one četiri historijske probleme Jugoslavije. Negdje u šesdesetim naš model ne rješava više ni jedno od tih pitanja: klasno, ekonomsko, nacionalno. Mislim da to potvrđuje Aminovu tezu da je prevladavanje razlika moguće samo na osnovu otkidanja od tržišta, a to znači izgradnju socijalizma. To možda ne znači za svaku pojedinu zemlju, ali znači za periferiju kao strukturni pojav. Da li je jugoslavenski primjer aktualan danas? Po mome mišljenju jeste i nije. Jeste zbog toga jer se barem u Europi sada prekinula konvergencija između sjevera i juga te istoka koja je bila  realna i ujedno prividna. No nije zbog toga jer su se prilike toliko mijenjale da konkretna rješenja, naročito ona administrativna, nisu više niti moguća niti bi bila efikasna.

Literatura

Neven Borak, Ekonomski vidiki delovanja in razpada Jugoslavije, Znanstveno in publicistično središče, Ljubljana, 2002.

Dušan Bilanđić, Istorija SFRJ, Školska knjiga, Zagreb, 1985.

Branko Horvat, The Yugoslav economic system: the first labor-managed economy in the making, White Planes, New York, 1976.

Branko Horvat, Jugoslavenska privreda: 1965-1983. Prognoze i kritike, Cankarjeva založba, Ljubljana, Zagreb, 1984.

Branko Horvat, Jugoslavenska privreda: 1965-1983. Prijedlozi i rješenja, Cankarjeva založba, Ljubljana, Zagreb, 1984.

Branko Horvat, ABC jugoslavenskog socijalizma, Globus, Zagreb, 1989.

Comments are closed.